Friday, September 16, 2016

Stvaranje "Slavenske" Bajke

Basil Chulev
Stvaranje "Slavenske" Bajke
(оd monaha Fome do "Južnih-Slovena")









Skopje, Macedonia 2014


































    Nakon pada "Berlinskog zida" i sledeći relativne emancipacije  mnogih evropskih naroda koji su izašli iza 'gvozdene zavese' 20-tog veka (uzrokovane 'Hladnim ratom'), nametanje prisilne istorije od strane bivših i sadašnjih imperija tokom poslednjih nekoliko vekova doživljava ozbiljnu recesiju. Bez istočnog bloka i njihove cenzure , mnogi evropski narodi počeli su raditi ozbiljno na ponovnom otkriću svoje vlastite , a time i zajedničke europske istorije. U poslednjih nekoliko godina naučnici iz Češke , Hrvatske, Makedonije , Poljske , Rusije , Slovenije , itd. , kao i zapadnih zemalja poput Italije , Engleske , Kanade , Holandije, Meksika , Njemačke , SAD-a i drugih, dao je veliki broj naučnih studija i istraživanja koja su doprinieli bržem oporavku i uklanjanju politički - iskrivljene evropske istorije. Najzad , dugo opstruirana Istorijska Revizija i dugotrpno uklanjanje izmišljenih "seoba naroda", fantastične priče o "slavenskoj mitskoj domovini iza Karpata", i uklanjanje apsurdne jezičke podjele na "Centum" i "Satem" jezike - započela je.
    Da bi se razumelo zašto i kako je sve to moguće da se dogodi , ovde su izneseni neki od uzroka i posledica Evropske falsifikovane istorije. Počevši s jednom bajkom:


    1. Bajka o "Trećem Rimu "
    Bajka o "Slovenima koji su došli iza Karpata" vuče svoje korene duboko iz druge još starije bajke - bajke o "Trećem Rimu" ( ili "Carigradu" ) - Moskvi.
    U desetlјećima nakon pada Carigrada pod Turskom okupacijom u 1453 i Turske najezde u Makedoniji i dalje preko celog Makedonskog poluostrvа (ili još nazvanom i "Ilirsko Tropolje")  , dogodio se drugi masovni egzodus stanovništva, sličan onome nakon Rimske okupacije u 2. veku p.n.e.. To je bio i glavni razlog za drugi talas emigracije mnogih Makedonskih zajednica i plemena prema severu. U tim novim uslovima disperzije i nedostatka verskog centra kakav je bio Konsantinopol (Carigrad ) , crkveni kler je pokrenuo ideju za promociju Moskve u "Treći Rim" (ili "Novi Novi Rim"). Začeta u Tveru , za vreme vladavine knjaza Borisa od Tvera , gde je monah Foma napisao "Pohvalu pobožnome knjazu Borisu Alexandroviću", ideja za promociju Moskve u "Treći Rim", spremno je prihvaćena u crkvenim krugovima diljem tada novoosnovanih Ruskih knježevina: Kijevskim, Moskovskim , P'skovskim i Novgorodskim. Prvi koraci ka realizaciji ove ideje su napravljeni za vreme vladavine knjaza Ivana III iz Rusije , koji se zbog toga udao za Sofiju Paleološku (Palæologus), nećakinju Konstantina XI Palæološkog , posljednjeg cara kristijanskog Konsantinopola (Carigrada). Ivan III je kroz ovaj brak dobio i zakonsko pravo kao naslednik Istočnog Rimskog Carstva .
    Nakon te pravne intervencije početna ideja monaha Fome je prvi put  javno promovisana u Panagjurskom (javnom) pismu sastavljenom od strane drugog ruskog monaha , Filofeja iz P'skova, u 1510 , i namenjenom njegovom božanskom sinu Velikom Princu od Moskve , Ivanu III Vasiljeviću. Iz pisma je on (knjaz Ivan) izjavio : "Oba dva su Rima pala. Treći će opstati za vek-vekov, i neće biti četvrtog. Niko ne može zameniti naše kristijansko carstvo..." - S ovom "obznanom" lažni temelji za pojavu do tada još nepostojećih "Slavena" su postavljeni.
    Filofej i crkva u pismu Ivana III Vasiljevicha eksplicitno prepoznaju "Treći Rim" u Moskovskoj knjaževini. Oni su takođe dodali i druge izmišljene "činjenice" , kako bi bajka bila lepša i uverljivija za narodne mase, kao što su izmišljena genealogija i prividna povezanost Ivana III Vasilevića sa rimskim carevima. On je navodno došao "kroz 15 generacija unazad od genetske linije rimskog cara Augusta," čime se "dokazuje" da je on bio naslednik Istočnog Rimskog Carstva , ne samo zbog svog braka sa Sofijom Palæološkom, nego i preko krvnog srodstva. Spomenuli su čak i da se "i Moskva nalazi  na sedam brežuljaka , baš kao Rim... "     
    No , uprkos svim naporima , i pored bajkovitih scenarija i priča o Moskvi kao "Trećem Rimu" (ili "Novom Konstantinopolu" ) , zaverenici su hteli i priču koja će preobraziti Ruski narod u "Rimljane" novog "Trećeg Rima." Ali pošto su shvatili na vreme da je nemoguće falsifikovati "rimsko" poreklo celokupnog stanovništva - izmislili su sledeću veliku laž u ponovno uspostavljenom kristijanskom carstvu - "Slavjane". U trenutku uzvišenog nadahnuća i božjeg priviđenja istočna crkva je preimenovana u "Pravo-slavnu", a slavni hodočasni Moskoviti i svi ostali vernici su uzvišeni u "Pravo-Slavnie", ili nakratko - "Slavene" (kasnije "Sloveni"). Ustvari ovo rešenje nije bilo slučajno odabrano. U okviru planova i tajne agende Istočne katoličke (t.j. "Pravoverne") crkve, taj naziv trebao se poklopiti sa starijim Zapadnoevropskim nazivom "Veneti"  (t.j. "Slo-Veneti")[1] , i sa starim rimskim geopolitičkim pojmom "Sklavinija" ( lat. Sclaviniæ - "oblast"), kojim su stari Rimljani označavali različite pokrajine i područja po celoj Europi.
     2. Sclaviniæ
    Takvih "Sklavinija" ima istočno od Rajne , na sjeveru Nemačke i Mađarske, a također se spominju i u Španiji, Maloj Aziji i Sjevernoj Africi. Ovaj višenamenski naziv je redovno korišćen za određena područja ili skupinu područja: "Ecclesia Sclavoniæ" uključuje Bosnu i Dalmaciju,
"S(c)lavonia" u današnjoj Hrvatskoj , " Macedonia Sclaviniæ"[2] , "Sklavinska" (danas preimenovana u "Dublinska") u Poljskoj, i t.d.. Čak se i takozvana "Germania" (t.j. "zemlja suseda", od Latiniziranog "German" iz Keltskog; uporediti sa Staro-Irskim "gair" – sused, komšija)[3] tokom, a i dugo nakon osvajanja od strane Karla Velikog i Svetog Franačkog carstva oko A.D.800.[4], bila je – "Sclavania" (vidi kartu gore)[5]. Otto von Bismarck je i sam naglašavao da njegova baba "...nije znala ni reči na nemačkom , i govorila je samo Sorabski!". Također iz Istočno-Rimskih izvora na latinskom čitamo: "...de Asiæ et Europæ patribus , Thraciæ , Macedoniæ , Salonicæ et circumiacentis Sclavinis..."[6] Iz ovog možemo jasno uočiti tačno značenje latinskog administrativnog izraza "Sklaviniæ" sa značenjem 'područje' ili 'region'. Ista ta latinska reč , malo izmijenjena, još uvek se koristi i danas: "Enklave" - po definiciji su određena područja ili oblasti, čiji stanovnici pripadaju istoj etničkoj skupini. Latinski-izvedeni pojam "Sklaviniæ" je zapravo bio korišten za naselja (područja) koji su prvobitno bila izvan dosega Istočnog Rimskog carstva i nezavisna od kontrole Konstantinopola (Carigrada). Pojam se u pravom smislu svog značenja može protumačiti i kao "enklave na periferiji Rimskog Carstva".
    Ovaj latinski geopolitički pojam kasnije je još jednom promenjen od Nemaca iz Svetog Rimskog Carstva, kao nova reč: "Sklaven", čime je poprimio sasvim različit i diskriminatorski smisao. Na ovaj način , kroz igru ​​reči , od "sclaviniæ", (t.j. Enklave) , kroz "Sklaven" i "Pravoslaven", i preko Ruske-nametnute vulgarne logike: "to je sve isto - Slavjan / Slavjanski" (dakle "Ruski") - Istočna Crkva i novo Rusko Carstvo su se predstavili u ulozi "Majke-domovine" pravoslavnih "Sklaven / slavena / slavyana" iz svih krajeva Europe .
    Zapadni neoimperijalisti, sa svojim poznatim pragmatizmom gladnih paleolitskih lovaca i sakupljača plodova, nisu se uopšte uzrujali na ovaj megalomanski Ruski plan. Naprotiv, čak i radosno, su prihvatili Ruske trikove i lako ih okrenuli u svoju korist: "Ako Rusija tvrdi da je ona ‘majka svih Slovena’ , onda to znači da su svi ‘Sloveni’ na području Zapadne, Srednje i Jugoistočne Evrope stranci koji su došli sa istoka...". I oni su čak dodali i svoj ​​doprinos u igri rečima, preko zapadnih jezika kroz novu englesku reč - "slave" (koja navodno potiče od latinske / talijanske reči "Schiavo"- rob) , tako da je termin "Sklaven / slaven" dobio još pogrdniju konotaciju kao "niža rasa". To je dalo opravdanje i ponovo aktiviranje ranijeg animoziteta između Zapadne Rimo-katoličke i Istočne-katoličke crkve. Neprijateljstvo koje je bilo relativno smireno nakon tajnog dogovora  davne 796 g. na obalama Dunava, kada su obe crkve dogovorile opštu "demarkacionu liniju" koja je trebala otprilike biti smještena na reci Dravi, kao istočno-zapadna granica. No, Ruska imperija i Crkva su prvi pogazili dogovor i granicu, i, kako će se kasnije utvrditi – na njihovu štetu.
    I tako dalje, nakon nekoliko prekida zbog Mongolskih, Susjednih ("Germanskih"), Vlaških (Lyach / Polyak / Poljski ), i ostalih invazija , već u 17. stoljeću se pojavio "Panslavizam", pokret osnovan i finansiran direktno od Ruske imperije i Crkve i stvoren za promociju Ruskih imperijalističkih interesa kod svih "slavenskih naroda". Osim ove neverovatne instalacije , Rusija je počela sa ozbiljnim prekrajanjem istorije, koja je počela trpeti ozbiljne promene i oštećenja iz "naučnih" i verskih krugova u Moskvi, čije menjanje će kasnije prihvatiti i sretno prilagoditi za svoje vlastite interese i Zapadna crkva, Zapadne monarhije i imperije. Tako na primer: Bertrandon de la Brocquiere tokom njegovog putovanja na Balkanu u svojoj knjizi "Putovanje na kraj mora" u 1433 g. piše: "Makedonski Filipopolis [...] koji je ovde najveći Makedonski centar." Danas Filipopolis još uvijek postoji, ali to se mesto više ne zove Filipopolis, niti je grad u Makedoniji - sada je to "Plovdiv" u "Bugarskoj". Također Sredec se pretvorio u "Sofiju ", a Gornja Džumaja je postala "Blagoevgrad". Tako je i Ber u Egejskom delu Makedonije postao je "Veroja" u "Grčkoj", Voden je postao "Eddessa" i Kostur - "Castoria"... a Belgrad i Korica u Epiru su postali "Berat" i "Korča" u "Albaniji". Ili šta reči o gradu Treva iz Vinlandije (lat. Vindland, zemlja "Venda / Veneta" ) u sjevernoj Sklavaniji, koji je postao "Hamburg" u "Germaniji", i t.d. , i t.d.
    Šta se dogodilo sa svim ovim izvornim Makedonskim imenima i mestima? Ruske i Zapadne akademije i sveučilišta, crkve, i sve ostale dostupne institucije i mediji, u 17,18 i 19. veku primijenili su masovno "prekrajanje" svih Makedonskih naroda u Evropi u "Slavenske". Kako bi se uklonili prethodna istorija, Ruska i druge Evropske imperije, započeli su sa ogromnim i nasilnim brisanjem čitavih etničkih zajednica i epoha koje nisu bile prikladne za njihove dugoročne planove za podelu Evrope. Recimo, sve do Oktobarske Revolucije u 1917 g. u nauci je bilo utvrđeno da je pradomovina Veneta bila u srednjem basenu reke Dunav. Što je I bilo relativno bliže stvarnoj prapostojbini Veneta, koje je pominjao još davno i Homer. Ali, nakon 1917 i pogotovo nakon 1945, u skladu sa novom Sovjetskom komunistički-centraliziranom i Zapadno-ekspanzionističkom politikom – prapostojbina (Slo)Veneta je premeštena na Zapadu Rusije...  
    Dokazi ovog grčevitog istorijskog zločina su svugde, i ne mogu biti sakriveni: "U svom objavljenom radu je (Yurii Venelin) pokrenuo i branio ideju da  Bugari nisu bili Turskog porijekla, već da su 'Slaveni' ... Godine 1830, pod pokroviteljstvom (Ruske) akademije nauka, Venelin je proputovao Moldaviju, Bugarsku i Rumunjsku, prikupljajući i proučavajući rukopise. On je napisao (Prvu!) bugarsku gramatiku i (Prvu!) istoriju bugarske književnosti ("O formiranju nove bugarske književnosti, gramatike suvremenog bugarskog jezika")."[7]
   Na sličan način je izmišljena i "seoba naroda", kako bi se izbrisao kontinuitet bilo koje nacionalnosti ili nacije u Evropi pre njihove vladavine.[8] Prema ovoj novoj teoriji svet za "Slovene" počinje u 5-6. veku, kada se navodno dogodila "velike seoba naroda" , i koji su navodno došli "iza Karpata", iako nigde nije nađena niti postoji neka mitska prapostojbina "Slovena" iz jednostavnog razloga što su "Slaveni" ništa drugo nego izmišljeni termin. Čak je i Vatikan i Bečko-Berlinska škola falsifikovala celi Istočno-Rimski carski dokument u cilju stvaranja lažnog porekla "Hrvata" i "Srba" – naime, poznati Konstantin VII Porfirogenitov akt "De administrando imperio" – kojim je Vatikan falsifikovao "Slavensko" poreklo. Deo o “doseljavanju Slovena” je naknadno ubačen u Porfirogenitovio delo, što je vrlo očigledno jer je pisan drugim stilom i različitim “Grčkim pismom” za razliku od prvog dela spisa. Delo je (glej čuda!) odneo Slovenački fratar na štampanje u jednoj od zemalja Beneluksa...
    I tako, kao i u svim drugim veštački stvorenim nacijama, takozvani "Srbi" i "Hrvati" su žrtve rasprostranjene Zapadne - falsifikovane istorijske manipulacije. Ovaj falsifikovani imperijalni akt, "Upravljanje carstvom", koji je navodno napisao Porfirogenit, je jedini i glavni izvor o poreklu i dolasku "Slovena" na Balkan. Većina istoričara se slaže da ako nije bilo ovog Porfirogenitovog akta, o "dolasku Slavena na Balkan" i o poreklu  "Srba" i "Hrvata" i značenju njihovih  imena –ne bismo znali ništa, zato što ne postoje drugi zapisi. Ovo nepostojanje bilo koje druge "Slavenske" pisane istorije ohrabrio je Vatikan da falsifikuje "De administrando imperio". Vatikan je znao, da će falsifikovanjem glavnog istorijskog izvora o "Srbima" i "Hrvatima" biti u mogućnosti da utiče na budućnost ovih novih "nacija" i dalje ih manipulirati. To je bio i glavni motiv za nastavak njihovog uobičajenog prljavog posla prikrivanja stvarnosti. Kako bi mogli propustiti ovakav lak plen?
    Kako bi se raskrinkalo falsifikovano poreklo "Hrvata" i "Srba", kao i njihov naziv, potrebno je prvo proveriti postojeće interpretacije ove teorije, koje se temelje isključivo na ovom Porfirogenitovom aktu kao jedinom izvoru. Da je poreklo "Srba" i "Hrvata" stvarno falsifikat je pokazano preko samih primera iz delova teksta ovog akta. Dovoljno je pogledati zvanična naučna tumačenja o poreklu "Hrvata" i imena "Hrvat". U prvom se govori o navodnom poreklu naziva "Hrvati". Tako u ovom aktu stoji zapisano: "Hrvat" u "slavenskim jezicima" znači "onaj koji posjeduje veliku teritoriju." Dalje u Porfirogenitovom aktu se navodi da su "Hrvati" nazvani tako jer su navodno posedovali mnogo zemlje i Veliku teritoriju. No, očigledno je da je reč "Hrvat" nije "slovenskog" porekla" jer niti u "slavenskim jezicima" niti u bilo kojem jeziku u svetu ne znači "onaj koji drži veliku teritoriju." Da ne spominjemo činjenicu da "Hrvati" nikada nisu imali neku "veliku teritoriju".
    Službeno objašnjenje od strane crkve i oficijalne nauke je da je Porfirogenit , navodno napisao takvo poreklo naziva "Hrvatima", jer ta riječ je bila slična "Grčkoj" reči "hora", što znači "zemlja". Međutim, čak i u tom slučaju nije jasno zašto se ime "Hrvati" onda ne tumači kao "zemljaci" ili "zemljoposednici" a ne kao "oni koji drže veliku teritoriju". Sva ova lakrdija nalaže sledeće pitanje: Kako to da su "Hrvati", koji su se navodno preselili zajedno sa "Srbima" na Balkanu su nazvani po "grčkoj" reči (koja bi usput morala imati isto značenje i u "Slavenskim jezicima", iako ga nema) , a  Srbi su dobili ime od latinske riječi "Servus"? Oboje i "Hrvati" i "Srbi" su se navodno preselili zajedno na Balkana, ali ih je Vizantijski car nazvao "Srbe" po latinskoj reči a "Hrvate", po navodnoj "grčko/slavenskoj" reči! I zašto bi Vizantski car napisao takav non-sense pogotovo ako uzmemo u obzir da je bio školovan vladar koji je također znao pisati? Jedino objašnjenje je da su ova "tumačenja" ubačena u Porfirogenitovom aktu puno kasnije, ili sav taj akt je čisti falsifikat. Takođe, Porfirogenitov pomen "Srpskog" imena koje potiče od latinske riječi "Servus" (što znači "sluga") - je istotako nemoguće iz drugih vrlo očiglednih razloga. Jedan od razloga je da u vreme Konstantina VII Porfirogenita Latinski nije bio jezik korišćen u Istočno-Rimskom Carstvu, zato što je odbačen celih pet vekova ranije.[9] Drugi razlog je taj da su "Srbi" (Sorbs/Sorabi) bili još ranije poznati pod tim imenom u Srednjoj Europi. Srednjoevropski Srbi (Sorbi/Sorabi iz Sorabije), koje takođe spominju i Franački anali, su "Srbi"  koji nikada nisu bili pod vlašću Istočnog Rimskog carstva, niti blizu Balkana, tako da je sasvim nemoguće za njih da su svoje ime dobili odatle. Dakle, ako su i dobili ime po latinskom "Servus" - onda je to ime valjda došlo iz Zapadnog Rimskog carstva, a ne od Porfirogenita. Ovaj problem je razgledao i poznati hrvatski istoričar Ferdo Šišić, koji je naglasio da poreklo imena "Hrvati" i "Srbi" su nenaučni i lažirani.[10]
    Drugi eklatantan primer je "stvaranje" kirilice na zahtjev knjaza Rostislava od Velike Moravije, koji je pitao za svete knjige napisane na njihovom jeziku, t.j. jeziku naroda iz Velike Moravije (sadašnja Bavaria / Poljska / Češka / Slovačka). I kome i gdje upućuje taj zahtjev? Odgovor je - u Makedoniji! Kaošto jedan od najvećih "Slavista" svih vremena Vatroslav Jagić zaključio i dokazao o poteklu "Slovena" i njihovih jezika: "Oni nisu nastali u središnjim ravnicama Panonije kako većina stručnjaka tvrdi, nego u južnoj (Egejskoj) Makedoniji".[11]
    Na posledice ove velike istorijske obmane i ljudske nesreće nije se čekalo jako dugo ... Od vremena kada su ih postepeno stvorili ( 17-19 vek), "Slaveni" su postali predmet poniženja, diskriminacije i progona od strane većina režima u Europi. Uz primjenu brutalne imperijalističko-političkih-korektivnih metoda, inkvizicije, osvajanja , teorijama"velikih seoba" oni (Ruska i druge europske imperije, istočna i zapadna crkva.) otstranili su iz istorije prirodni kontinuitet i poreklo naroda. Jednostavno je zaključeno da "su svi došli od nekud i niko nije niotkud", pa čak i ako netko krene da traži nečije poreklo – suočiće se sa Zapadnoevropskom i Ruskom "naučnom" cenzurom i represijama. Kada su napokon uspjeli napraviti takav nered do te mjere da su svi poludeli - onda su počeli da ih okupiraju u miru, deobom bezličnih i obezglavljenih naroda i teritorija, i započeto je  stvaranje novih kolonija: Italija ( stvorena od Napoleona u 1802 g.), Slovenija ( bivša "Ilirska Kraljevina", stvorena od strane Napoleona i kasnije okupirana od strane Austro -Ugarske u 1816 g.), Grčka (stvorena u 1833 g. zajednički od strane Engleske, Francuske, Rusije i Nemačke), Rumunjska (bivša "Vlaška", kao kolateralna iz mirovnog sporazuma u Sv. Stefanu 1878 g.), Albanija (projekat Austro-Ugarske Monarhije i Italije iz 1912 g.)[12] , Bosna i Hercegovina, Hrvatska (stvorene od Austro-Ugarske Monarhije i Vatikana), Bugarska (stvorena od strane Rusije, Amerike i Nemačke)[13] , Srbija (stvorena od strane Austro-Ugarske monarhije)[14] , Čeho-Slovačka, Poljska, Nemačka – ranije takozvano Sveto Rimsko Carstvo (stvoreno od Zapadne Rimo-katoličke crkve )[15], i t.d..
    Pojava i preimenovanje svih tih fantazmagoričnih novih "nacija" je izrežirano je od strane velikih sila koje su se grčevito borili i još uvijek se bore jedni protiv drugih za prevlast u Europi. Dakle, tekom 19 veka , na Makedonskom poluostrvu pojavila se čitava jedna nova kategorija izmišljenih nacija: Sloveni, Bugari, Albanci, Bošnjaci, Grci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, i t.d., koji nisu postojali u prošlosti. Verovatno su se genijalci koji su smišljali ova pogrdna imena slatko i smijali. A imena nisu bili ništa više negoli slučajna: Albanija - od latinskog "Alba" – ‘zora’ (kako je istočno od Italije, gde izlazi zora, t.j. "Alba" na talijanskom jeziku), Slovenija ponovo iz "Sclavinia" - područje / enklava, Srbija na latinskom jeziku "Serviæ" - sluga/vazal, Bugarska od "vulgaran", i t.d.
Gore: Sultanski Hatišerif (svečana povelja, ‘ferman’) kojim Sultan daruje autonomiju u Turskoj provinciji Serbiji
To je namerno i sistematski rađeno da bi se izbrisao istiniti istorijski kontinuitet i pravo stanje na Makedonskom poluostrvu. Na primer: takozvani "Srpski" car Dušan je u službenim dokumentima iz njegovog vremena, i u poznatom "Zakoniku Cara Dušana" (nakon što je krunisan u Makedonskom glavnom i episkopskom gradu Skopju) originalno bio zaveden kao "Makedonski Car". Drugi eklatantan primer je Makedonski archiepiskop grada Skopja (lat. Archiepiscopo Scuporum), Petar Bogdan:
Gore: Petro Bogdano, Makedonac, arhiepiskop iz Skopja (lat. Archiepiscopo Scvporvm), episkop Skadarski (lat. Episcopo Scodrensi) i upravnik bivših Makedonskih provincija ili "Poslušnih kraljevstva", (lat.  Regni Serviæ - ne brkati sa modernom Srbijom!). Danas, čak i ako je njegovo etničko poreklo napisano velikim crnim slovima, i može se videti vrlo jasno - on je sada prisilno slavljen u " Albaniji" kao "albanac" - Pjetër Bogdanit.
    Kriminalna "Slоvenska" zamisao Ruskih imperijalista i crkve je najzad bila ostvarena na Sv.Stefanskim mirovnim sporazumom iz 1878, kada su Makedonija i Makedonski narod najzad maknuti sa Geografske karte. Od tada se otvoreno propagira laž koja je izašla iz Rusko-Evropske propagandne mašina kako su Makedonci došli na Balkan tokom 5-6. veka kao "Slaveni iza Karpata, ... nakon prelaska Dunava sa slamčicama u njihovim ustima preko kojih su disali".
    Ruski "Pravoslavni" plan , umesto da ujedini i zaštititi svoje novonastale "Slovenske" podanike - izložio ih je vekovnom paklu i nasilnim pogromima. Uz lažne nade za spas od "velike majke Rusije", diljem Evrope započeo je opšti progon i otvorena diskriminacija "Slovena" sa svih strana - Rusi su nasilno pokušali pretvoriti sve ove Makedonske narode i sakupiti ih pod okrilje njihovog novog pravoslavnog carstva, a Zapadni neoimperijalisti su dobili odrešene ruke da im oduzmu "svoju" novu teritoriju u novim "Rimo-katoličkim" teritorijama. Kao i Evreji koje su obilježili i proganjali ih po čitavoj Europi, tako su i Makedonski narodi zahvaljujući "Majci Rusiji" i Zapadnim šakalima, označeni uvredljivim i ponižavajučim imenom "Slaveni" (robovi). Tokom njihove vekovne borbe za prevlast u Evropi, velike snage su menjali teritorije i postavljali nove vlade, raspuštali saveze, zagovarali i varali, stvarajući i uništavajući čitave zemlje i narode, bez ikakvih istorijskih, kulturnih, ili etičkih opravdanja. Nemojmo zaboraviti: samo u 20 veku na Makedonskom poluostrvu su se vodile: 2 Svetske, 3 Balkanske, veliki broj navodno "građanskih ratova" , pa čak i jedan "Humanitarni" (?) rat. A "mirnodopski" progoni, pogromi, sukobi, genocid i drugi zločini protiv porobljenih i okupiranih stanovnika Makedonije nisu ni vredni pomena.
    U svim tim grčevitim borbama za prevlast, posebno mjesto ima zavera Evropskih monarhija protiv Turaka i Napoleonove Francuske u kasnom 18 veku. I to iz dva objektivna razloga: prvi su bili muslimani, a Francuzi su bili Republikanci – prva moderna "demokratska" zemlja u Evropi, čime je predstavljala direktnu smrtnu pretnju svim evropskim monarhijama. I povrh svega – Turci i Napoleon su bili saveznici.


     3. " Grčki Projekt "
    Godine 1787, potpisan je tajni sporazum između Rusije i Austro-Hungarske. Poznatiji kao "Grčki projekt" to je bio ni manje ni više nego nacrt za podelu Turske između dviju supersila. Plan je bio, kako je predložila Rusija, stvoriti nezavisnu državu pod nazivom "Dača" koji bi prigrabila Moldaviju, Vlašku i Besarabiju, sa pravovernim princom na vlasti. Rusija je trebala dobiti i Očakov i obalu između Buga i Dnjepra, kao i neka ostrva u arhipelagu, a Austro-Hungarska bi trebala prisvojiti susednu tursku pokrajinu.
    No, ako Turci moraju biti protjerani iz Evrope, i staro Istočno Sveto Rimsko Carstvo je moralo biti obnovljeno, a na presto Carigrada bi trebao doći Konstantin, unuk Katarine II, koji se morao odreći svih svojih prava u Rusiji, tako da oba carstva ne bi mogla biti ujedinjena pod istom krunom. Austrija je pristala pod uslovom da dobije i deo Venecijanskih teritorija u Moldaviji, a Venecija je morala biti kompenzirana delom novog Istočnog Svetog Rimskog Carstva.
    Ali, kao što se često dogodi kad se pravi račun bez krčmara – planovi ruske carice Katarine II (pravo ime: Sofija Augusta Frederica, rođena Nemica iz Anhalta) i Austro-Hungarske krune su propali zbog katastrofalnog ishoda Napoleonskih ratova između Francuske i drugih Evropskih monarhija. "Grčki Projekt" je odgođen za gotovo pola veka, da bi se konačno ostvario pod vođstvom njihovih konkurenata, koji su bili u stanju da stave svoje interese ispred Ruskih. On je delimično ostvaren od strane Engleza, Francuske, Rusije i Nemačke, ali bez ponovnog rađanja Istočnog ("pravovernog") Svetog Rimskog Carstva. Dakle, s vremenom Rusija je ispala iz igre, Turci su još uvijek sa jednom nogom u Evropi, a novostvorena kolonija "Grčka" je u celosti postala vlasništvo Engleske, a kasnije i S.A.D.






    4. "Južnoslovenski Projekt"
    Uz stvaranje novoizmišljenih nacija na Makedonskom poluostrvu – nastali su i novi problemi. Nove "nacije", iako je izmišljene , izrazili su svoju nacionalnu svest i nezavisne aspiracije! Kako bi ponovo slomili ove novonastale pokušaje za nezavisnost tih novih naroda, velike sile su zatvorili neke od njih u kuli od peska – "Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca". Kada ni to nije pomoglo da uguši njihove i druge novokomponovane etničke skupine kao Bosanaca, Hercegovaca, Crnogoraca, i večnih Makedonaca, pokušali su još jednom i kasnije sve preimenovali u – "Jugoslaviju"...
    Na kraju , još uvek ostaje bez odgovora pitanje: A gde su onda "Severoslavija", "Istokoslavija" i "Zapadoslavija"?




[1] Veneti (Venden,Vandal, itd.) – još jedno Zapadnoevropsko ime za prastare stanovnike Centralne. Potom "Slo-Veneti" iliti "Sloveni".

[2] Cambridge Medieval Encyclopædia, Volume II.
[3] Ger-man-ia "zemlja suseda", od Latiniziranog "German" iz Keltskog; uporediti sa Staro-Irskim "gair" – sused, komšija. Još zadržano kao ime nekoliko sela u Makedoniji, i kao Makedonsko lično ime 'German'.
[4] Nemaćka plemena (Goti,Visigoti,Franki, itd.) nakon njihovog dolaska u Istočnoj Evropi u 2 veku n.e. uspeli su da stignu čak do Rima, i u 476 g. su ga i osvojili. Zapadna civilizacija je opet morala da počne sve ispočetka. Novo „Sveto Rimsko-Nemačko Carstvo“ je stvoreno tek oko 800 g.n.e., i legenda o Karlu Velikom je zamenila dotadašnje legende o Aleksandru Makedonskom i Rimskim imperatorima. Franci su naznačeni kao oficijalni nasljednici Zapadne Rimske imperije, ali ne i Rimske Paganske Religije i istorije. Aristotel, Platon, Ptolemaj, su zaboravljeni, I nova era Svetog-Rimskog/Nemačkog Carstva, zasnovanog na kristijanskoj dogmi, započela je u Zapadnoj Evropi
[5] Nemački istoričar Adam Bremenski je u 1066 g. dao precizan opis "Germanije" iz tog vremena: "Sclavania je 10 puta veća nego naša Saksonija, (…) nastanjuju je Vinuli, koje ponekad zovu Vandalima. (…) ako dodamo i Čehe i Poljane, koji se ne razlikuju po odeći i jeziku od ostalih stanovnika, Sklavania zaista prevazilazi Saksoniju (...) najzapadniji od njih su Vagrijani. Njihov grad pored mora ze zove Stargrad (današnji "Oldinburg")..."
[6]  Vizantijske Hronike, 836-837.
[7] "Straddling borders: literature and identity in Subcarpathian Rus" by Elaine Rusinko. str.109
[8]  Ovo je zapravo treći veliki pomak u Europskoj istoriji. Prvi se dogodio kada je Rimsko carstvo (kasnije podeljeno u Istočno i Zapadno) zamenilo je Makedonsko carstvo (148. prije Krista), drugi je kad je nastalo Sveto Nemačko/Rimsko carstvo (AD 800) koje je zamenilo staro Zapadno Rimsko Carstvo, i na kraju Rusko carstvo koje je zamenilo Istočno Rimsko carstvo (AD 1510).
[9] Justinijan I Veliki (527-565) bio je posljednji Istočno-Rimski car koji je govorio i pisao latinskim jezikom.
[10] "Povijest Hrvata" dr. Stevan Tomović.
[11]  http://en.wikipedia.org/wiki/Vatroslav_Jagić_Interests
[12] Austro-Ugarska je naručila svome komesaru u okupiranoj Srbiji Lajošu Thallóczyju (Takođe: Ludwig von Thallóczy, Ljudevit Taloci, rođen Lajoš Stommer, 1856-1916.), da proizvede "istoriju" za nove nacionalne države. Godine 1897, Thallóczy je napisao "Popularnu Albansku Istoriju" i Albanski Abecedar na latinskom, na temelju prethodnog Abecedara na latinskom jeziku koga je izdala Austro-Ugarska monarhija za učenike osnovnih škola u Bosni i Hercegovini, i time je udarila temelje za buduće kreativno istorijske izume kada bi carstvu bili potrebni za proizvodnju potpuno novih stvarnosti, sledeči političku agendu dana.
[13]  Bugarska (Tur. Bulgaristan) , kao periferija Osmanlijskog Carstva , bila je nekoliko puta okupirana od strane Ruskih vojnika u Rusko-Turskim ratovima u 18 i 19. veku. Uz povlačenje ruskih vojnika , povukle su se i velike grupe dobrovoljaca i "nacionalno probuđenih" ljudi, nastanjujući granična područja današnje Rumunjske i južne Rusije. Osnovana je Rusko-bugarska uprava, i ideja o "Slavo-bugarskom" nacionalnom identitetu je stvorena. Tamo su se formirali i budući oslobodilački odbori, odredi i vojne jedinice koje su regrutovani pod nadzorom Ruskog zapovedništva. Oni su se kasnije razvili u posebnu Bugarsku vojsku , s vlastitim amblemima i posebnim zadatcima. Obrazovno - kulturne ustanove su osnovane u tim velikim Neo-Bugarskim kolonijama , i tu su se stvorili prvi literaturni radovi i publikacije, i ideologija bugarskog nacionalizma je rođena. Iz čisto političkih razloga (i posebnih interesa) početak "Bugarskog preporoda" je uzeta je Paisijusove "Istorije" (napisana 1762, ali nekoliko puta prepravljena i konačno objavljena tek u 19 veku) . A stvarno oslobođenje i državni ustav Bugarske bili su zapravo rezultat direktne Ruske vojne intervencije.
[14] "Srbski" nacionalni preporod takođe se prvo razvio izvan granica još nepostojeće "Serbije", i to zahvaljujući Austrougarskom mešanju na Balkanu i otvaranju velikih kampova za pravoslavne zbegove u blizini Austrougarske-Turske granici. Besplatni centar za stvaranje "Srbskog nacionalnog buđenja" bio je brzo uspostavljen i sa nameštanjem pravoslavne crkvene uprave u Sremskim Karlovcima začeto je duhovno ujedinjenje pravoslavnog stanovništva unutar granica Habsburške monarhije. Austro-Ugarska je zapravo htela da ih iskoristi protiv Turaka i da ih na taj način izbaci iz svojih granica , i to na račun Turskih teritorija. Postavljanjem proizvođača svinjetinom Miloša Obrenova iz Beća za kralja ove nove još nepostoječe nacije na Makedonskim teritorijama Austro-ugarska je htela da uspostavi bafer-zonu između sebe i Turske. Samo zahvaljujući velikim silama i okolnostima na međunarodnoj sceni (uglavnom nezavisno od ekonomskih i društvenih prilika) došlo je do konačne afirmacije nove "Srbske" nacije.
[15]  Karlo Veliki, kralj Franaka, bio krunisan za cara od strane Rimokatoličke crkve na Božić 800 g. Od Pape Lava III. U 962 g. Otto je krunisan za cara od Pape Ivana XII. Ovaj drugi datum obeležava istorijski početak Svetog Rimskog Carstva kao teritorije. Od tada, svi poslovi Nemačkog carstva su isprepleteni sa onima iz Italije i Papstvom. Korišćenje termina "Sveti Imperij" (u smislu "posvećeni") ušao u upotrebu tek u 1157 g., pod vlašću Frederika I. Kasniji formalni naziv "Sveto Rimsko Carstvo" (na Nemačkom: Heiliges Römisces Reich) uveden je od 1254 g. nadalje.